Prisutnima se obratila ravnateljica:

"Je li vam hladno? Hladna su i studena ova jesenska jutra, nisu li? I prije 30 godina jednako je tako bilo hladno i studeno. No, osim što je bilo hladno i studeno, bilo je i zastrašujuće.

VUKOVAR

Nakon 87 dana opsade, 18. studenog 1991. Vukovar je pao u ruke zvijerima. Ne ljudima, nego zvijerima, jer ako je išta u ratnom sukobu u Vukovaru izostalo, onda je to čovječnost. U bitci za Vukovar poginulo je 86 djece. I upravo ćemo se na tom podatku zadržati. 86 djece!

Naša škola broji 171 učenika. I sada se obraćam upravo vama, dragi učenici. Pogledajte prijatelja pokraj sebe. I zamislite da ga više nema. Da nema svakog drugog od vas. Upravo to dogodilo se djeci Vukovara. Ubijeno je nekoliko razreda, no ona nisu stradala samo granatiranjem. Nad djecom Vukovara počinjena su zvjerstva. A ta zvjerstva učinio je čovjek. Čovjek gori od zvijeri.

Knjiga koju držim u ruci nosi naslov: Mama, ne vidim nebo. U njoj su ispričani životi i tragedije 23 vukovarske djece. Priče nekih od njih nalaze se na bijelim poljima na karti Hrvatske u našem holu.

Na bijelim poljima. Jer tako su bijele, nevine i nedužne bile i njihove duše.

"Mama, vidimo se!", rekao je Igor Balaž. Majka ga više nikad nije vidjela.

Gracuela Jelić bila je prva djevojčica stradala u Vukovaru.

Ivanov otac vratio se kući s položaja. Sina je držao u naručju kada je pala granata. Ivan Kljajić imao je 6 mjeseci kada je umro od posljedica ranjavanja gelerom na očevim rukama.

U naselju Lužac u jednome je danu ubijeno 69 mještana. Među devet članova obitelji Vidaković bio je i dječak Antonio.

Ivan Barbarić imao je 15 godina i jedan je od petero nestale djece.

Braća Damir i Dario pogubljeni su metkom u glavu iz blizine, nakon čega su bačeni u bunar na vukovarskom Sajmištu.

I u konačnici, Igor Kačić. Imao je 16 godina, bavio se rezbarenjem drva, a pokraj njegovog ekshumiranog tijela na Ovčari, pronađen je drveni dupin. Igor je bio najmlađa žrtva Ovčare.

ŠKABRNJA

Na isti dan kada je pao Vukovar, počinjen je masakr u Škabrnji. Civili su izvođeni iz podruma i ubijani na licu mjesta.

Prošlosti je mjesto u prošlosti, reći će mnogi. Da. Onoga trenutka kada posljednja žrtva nađe svoje počivalište i kada pisljednji krivac bude izveden pred lice pravde. Pitam se, bi li tako govorili da su u rukama držali mrtvo dijete, brata, majku, oca...

Dragi učenici, na žrtvi Domovinskog rata iznjedrena je ova zemlja. Je li onakva kakvu su njezini tvorci sanjali? Je li nam dobro? Jesmo li zadovoljni?

Već ovog trena, danas, sada, upitajmo sami sebe što može svatko od nas učiniti za dobro ove zemlje. Što je dobro ove zemlje u vašim rukama? Dobro ove zemlje je pomoći prijatelju. Dobro ove zemlje su vaša marljivost, vaše učenje i upornost u ovim teškim vremenima.

To su dobra koja vi kao djeca možete činiti. To je ono što morate činiti ako želite dobro svome životu.

Ne zaboravimo Vukovar i Škabrnju i Domovinski rat! Nikada!"

Nakon obraćanja ravnateljice, učenicima se obratio gradonačelnik Ivan Janković, a nakon završne pjesme, u miru i tišini, kako i dostojni ovome danu, svi su se uputili u Vukovarsku ulicu, zapalili svijeće, poklonili se žrtvama i zahvalili im što su svima nama omogućili živjeti